utorak, 08.07.2008.

Svijeće bijele blijedo lice otkrivaju,

latice tuge padaju na tron

prekinute mladosti.

Najljepša oda stvara se u suznim očima.

Svijeća bijela mrtvo lice otkriva,

blijedo i lijepo hladnoću smrtnosti ne otkriva

dok sjaj plamena pada na njega.

Lice ti dodirujem u nadi da i mrtav moju ljubav osjetiš.

Ručicu mrtvu stiskam u nadi da čula tvoja probudim.

Na odron svečani tijelo sam savila

da posljedni put tvoje lice svojim dotaknem.

Ovo je kraj našeg susreta.

Ti, mlad i lijep na prijestolju vječnog sna spavaš.

Ja te dodirujem. Kosa tvoja na tlo uspomena pada.

Mrtve ručice pokušavam oživiti,

jer prevelika bol moj razum potiskiva.

Gledam kako tvoja vanjština u ljepoti i boli je idilična.

Ovo je naš zemaljski kraj, previše bolan, previše tužan.

Prolaznost smo pobjedili.

Zemlja za nas bješe tijesna,

samo je naša mašta na njoj preživjela.


pjesma koju je napisala kristina šušnjara...

nedjelja, 04.05.2008.

...K R A J....

sada kada je kraj želim ti reći još samo par stvari...Hvala ti na svemu što si učinio za mene, bez obzira na ovakav završetak. Ne znam zašto si mi ovo napravio, zašto si me ostavio, iako si mi uvijek govorio da mi to nikada nećeš napraviti zato što me previše voliš..ne znam da li je bila laž sve što si mi govorio..zapravo teško mi je povjerovati da si tako dobro odglumio ljubav, poštovanje i sreću sa mnom. Ne znam uopće zašto ti ovo pišem kada znam da se ništa neće promjeniti..no ipak, moram radi sebe. Dugo, dugo vremena bio si najveća radost u mom životu, znaš kako kažu: svjetlost na kraju tunela...s tobom sam provela najsretnije trenutke u svom životu.Hvala ti što si me naučio živjeti, hvala ti što si mi pokazao što znači voljeti. Želim da znaš da će mi ostati samo lijepe uspomene od tebe tj. od nas. Možda je sudbina tako htjela, možda jednostavno nismo suđeni jedno drugom. Znam i sama da smo dosta različite osobe, ali prešli smo preko bezbroj stvari i dalje se borili za našu vezu..možda bi i uspjeli da smo se sreli u drugačijim okolnostima, puno puta nas je daljina razdvajala i donekle smo uspijevali...ali ne uvijek!!! Ovdje je kraj...da smo više vremena proveli zajedno možda bi sve bilo bolje,možda mi ne bi ovo napravio...no nismo mi krivi, ponavljam:takva nam je sudbina! I dalje svakim danom,satom mislim na tebe, pred očima mi je tvoj lik...kada bi samo znao koliko mi nedostaješ, kada bi samo znao koliko mi je teško da te zaboravim. Svi mi kažu da nema toga što se ne može preboljeti, ali nitko mi ne kaže kako da to učinim..kako da te prebolim? kako ću dalje bez tebe? ne znam koliko sam ja tebi značila ali znam da si ti meni bio SVE, bio si cijeli moj svijet. U naše živote će ući nove ljubavi..no želim da znaš da nikome više neću dati da mi priđe tako blizu srca kao što si ti to napravio. I druge ću na neki način voljeti ali nikoga kao tebe. Sada kada je kraj znam kako je nositi prazninu u srcu, znam šta znači izgubiti voljeno!..i nikom to nebi poželjela...noćima ne spavam, mučim se s bezbroj pitanja ali nažalost nemam odgovor ni na jedno od njih. Na kraju želim reći da ti ništa ne zamjeram, sve loše što si mi ikad učinio oprošteno ti je. Nikada neću loše misliti niti govoriti o tebi, uvijek ću te se rado sjećati! Iskreno sam te voljela a moram priznati da te i nakon ovoga još uvijek volim!

nedjelja, 20.04.2008.

Za mene je sreća....

Željela bih biti sretna.
Svom silom bih željela biti sretna.
fakat sretna.
A ne mogu.
A trudim se.
A ne ide mi.
Previše se suzdržavam što se svega toga tiče.
Ne znam zašto.
Al nije ni bitno.
Bitno je da se suzdržavam.
a ne bih se trebala suzdržavati.
Trebala bih posegnuti za srećom
sad dok je još tu.
Jer neće biti tu još dugo.
Al poznavajući sebe,
čekat ću sve dok sreća ne bude daleko.
I onda ću potrčati za njom.
Al možda bude prekasno.
Možda i ne.
Ne znam.
Nadam se da neće.
Ali stvarno bih trebala posegnuti za tom srećom.
Bar mislim da je to sreća.
U svakom slučaju,
to je ono što trenutno za mene
predstavlja sreću u životu
i jedino što mi je trenutno potrebno.
Želim.
Trebam.
Mogu.
Ali neću.
Znam da neću.
Poznajem se.
Nažalost.
I ne mogu se mijenjati.
Nažalost.

nedjelja, 30.03.2008.

....................................................................................

Tu sam.stalno sam tu.samo da znaš.

nekako se posebno osjećam danas.
kao da je moj dan.
iako to postupcima ne dokazujem.
al nije bitno.
bitno je da ja u glavi osjećam
da je moj dan. :)

jer je.
mogao bi biti.


***

obožavam miris jeseni.
i hladan dah zime.

i groblja. baš volim groblja.
osjećam se kao da pripadam nekamo.
bar nekamo.


***

ljudi su dvolični.
u biti, imaju više od dva lica.

i zanimljivo.
jedno je toliko drugačije od drugog
da mi pozli.

neka lica mi se sviđaju.
neko vrijeme.
dok ne vidim druga.
onda se udaljim.

i koliko god pokušavala ignorirati ova loša lica,
postajem svjesna da je to nemoguće.
jer su uvijek tu.

a pokušala sam.
kvragu, trudila sam se.
al fakat jesam.

.. nekad prevagnu ova lijepa.
i onda na kraju završim u zajebu.

i onda mi je žao.
žao mi je što sam uopće upoznala nekog.
i što sam se dala zavesti.nečim.
čim god.

nedjelja, 16.03.2008.

Reci gdje smo mi...

...Nemogu tebi ja da ljubav naredim...da tvome oku vratim izgubljeni sjaj..
Nemogu da ti srce čežnjom zarobim a htjela bih...
Nemogu ja u tvoje snove ne zvana na druge da se ljutim što te nemam ja..
Nemogu da ti budem važnija od svih a htjela bih....
Šareni leptiru mog sivila...Neidu ni nevini sa krivima
što ću i ja među živima...
To što me ne voliš to je tvoje pravo
moja sudbina...
cjeli život pogrešne sam ljubila što bi izuzetak bio ti...
To što me ne voliš zauvijek je srušilo moj svijet sada letim posljednji svoj let..
slomljenim krilima...

ponedjeljak, 10.03.2008.

...Što to ima u ljudima tužno...

Ne znam odkud im pravo, ali vršili su preveliki pritisak na mene
i morala sam popustiti i napisati nekoliko nemaštovitih,
praznih rečenica. ah!
...Šta da vam pišem...?
...A samo me mučite.... Maloumnici.
...Odlično sam, hvala na pitanju. Nema ništa novog...
...Zapravo, ima svašta al nije bitno...
Ljubav je savršeno, uopće je nema =)
Što je to uopće? nemam pojma.... To je neka bezosjećajna, maloumna, sebična, nemaštovita, dvolična gadura koja jednostavno dode u tvoj život, natjera te da čak i kad je škola ujutro ideš spavati poslije 1, natjera te da satima sjediš na igralištu i čekaš da dođe netko tko naravno na kraju ne dođe a onda si misliš, pa što ionako sam samo htjela vidjeti njegove okice.Prisili te da ideš na predsat u školu čak i onda kada ga nemaš, prisili te da nedjeljom nakon mise sjedneš na igralište i umireš jer si morao gledati nekog u crkvi koga nikako nisi htio gledati. Natjera te da pričaš gluposti, da se smiješ i živčaniš bez razloga, zbog nje te boli trbuh i umireš baš onda kada želiš biti sretna i smijati se s frendicama. Odkud joj to pravo?
Odkud joj pravo da se tako ponaša prema nama? ha??
Takve nametnike treba ubiti. treba ih ukloniti...
I onaj dan isto. ajoj pa to je samo bila obična srijeda. ajme pa ako se netko voli voljet će se svaki dan a ako ti je stalo do nekog i hoćeš mu nešto kupiti pa možeš to svaki dan, kad god hoćeš...
Ajoj kakva oni sranja izmisle...
....I to treba ukloniti!
Uff!!! na šta ja trošim svoje dragocjene riječi...

nedjelja, 02.03.2008.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.